Ima jedan prozor
sa kog’ svijetlo sije
kad je jako sunce
čak i kad ga nije.

Na njemu se ona
ukaže u trenu
i s vremenom nježno
izrasta u ženu.

Ja sam s druge strane
bio godinama
gledao sa strahom
da li još je sama.

I sad kad se vratim
kući među svoje
uvijek tražim prijeko
lijepo lice tvoje.

I kunem se,
kunem se sa svime
da se neću
pomiriti s time.

Ukrast ću te jednom
prenijet preko praga
svima budi lijepa
meni bit ćeš draga.

I sad kad se vratim
kući među svoje
uvijek tražim prijeko
lijepo lice tvoje.

Pogledi se sretnu
mahneš rukom samo
i odmah je lakše
kad znam da si tamo.